Zvonko Car (Crikvenica, 4. 2. 1913. - Crikvenica, 13. 11. 1982). Već sa šesnaest godina 1929. upisuje Kiparski odjel Likovne akademije u Zagrebu, uz potporu Vladimira Nazora, koji je u razdoblju od 1920. do 1930. boravio u Crikvenici. Njihovo priujateljstvo se nastavilo i godinama nakon toga, sve do Nazorove smrti. Tijekom studija pohađao je kiparske klase prof. R. Frangeša-Mihanovića, F. Kršinića i I. Meštrovića, uz veliku Nazorovu duhovnu i financijsku potporu.
Nakon diplome 1933. boravi na studijskim putovanjima u Pragu i Italiji, a potom se vraća u Crikvenicu i dobiva mjesto profesora na tadašnjoj Zidarskoj školi. Tu nastavlja raditi i tijekom Drugoga svjetskog rata. Priklanja se antifašističkim idejama i surađuje u raznim propagandnim odborima, a cijelo vrijeme rata održava kontakte s Vladimirom Nazorom. Iza rata još neko vrijeme radi u Zidarskoj školi, a zatim na poziv prof. Vinka Antića odlazi u Rijeku i zapošljava se u AGITPROP-u. U Crikvenicu se vraća 1954. i zapošljava u netom osnovanoj gimnaziji, gdje predaje sve do umirovljenja.
Uz pedagoški, bavi se i likovnim radom. Godine 1955. useljava u svoj novosagrađeni kiparski atelje, koji mu pruža bolje uvjete rada i konačno mogućnost ostvarenja većih kiparskih i spomeničkih radova. U narednim godinama nastaju njegove najpoznatije skulpture te veliki broj spomenika koje radi za naručitelje diljem Hrvatskog primorja.
Carov omiljeni kiparski materijaj je glina, podatna i fleksibilna, i u skladu s njegovom kiparskom naravi i temperamentom. Tek jedna od rijetkih skulptura u kamenu je kip Madone, koji se danas nalazi ispredu crikveničke župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije. Pod utjecajem vrlo religiozne none i sam je još u dječačkoj dobi želio postati svećenik, pa su i njegovim kiparkim počecima prevladavale religiozne teme (glava Krista, sv. Anton, Madona, brojna raspela). Slijede portreti obitelji, a kasnije poznatih kulturnih i političkih ličnosti te likovi partizanskih boraca. U posljeratnoj fazi, osobito u monumentalnim spomeničkim kompozicijama očituje se njegova fascinacija Augustinčićevim skulpturama, njegovom snažnom dinamikom i izražajnošću. Naturalističkim pristupom Car modelira likove partizanskih boraca i ranjenika u trenucima fizičke boli, očaja, prkosa, s tijelima napetih mišića koji se ocrtavaju ispod odjeće.
Carova općenito najpoznatija skulptura, kojom je polučio najviše medijske pozornosti, je Djevojka s galebom, postavljena u Opatiji na morskoj hridi blizu hotela Kvarner, koju Opatijci zovu Kirica. Istaknuto mjesto ima i skulptura Higieja - boginja zdravlja, u parku Riječke bolnice, koju je izradio i poklonio tadašnjem ravnatelju dr. Zdravku Kučiću u znak zahvalnosti za svesrdno liječenje njegove dugotrajne bolesti.
Prvi javni spomenik bila mu je bista Stjepana Radića postavljena 1940. u Crikvenici.. To je ujedno jedan od prvih spomenika Radiću u Hrvatskoj. Izradio je portrete poznatih ličnosti: Vladimira Nazora, Jurja Julija Klovića, Josip Pančića, Antuna Barca, Matka Laginje, Einsteina, Verdija, Josipa BrozaTita, Nikole Cara Črnog, Tome Strizića, Ivana Sobola, Franje Cara, Leopolda Ivančića, Ivana Lončarića Papića i drugih.
Zvonko Car je jedan od prvih 11 članova - osnivača HDLU Rijeka. Dobitnik je državnog (SFRJ) Oredena zasluga za narod sa srebrnim zracima i Plakete 16. travanj koju mu je dodijelila Općina Crikvenica te počasni građanin mjesta Drivenik u Vinodolu.